Hrvatski autoklub

Posljednjih nekoliko godina Hrvatska je mnogo uložila u gradnju i rekonstrukciju cesta, a osobito autocesta. To se, međutim, ne bi moglo reći za lokalne, gradske ceste kojima uglavnom gospodari lokalna samouprava. Često su upravo te prometnice u veoma lošem stanju i ugrožavaju sigurnost korisnika tih cesta, a uzrok tomu je nedostatak novca ili nebriga odgovornih - smatra Damir Novak, voditelj HAK-ova odjela prometne preventive.Nakon iznimno oštre i duge zime, došlo je i to dugoočekivano proljeće. Vrijeme je za promjenu zimskih u ljetne gume, no za vozače i njihove metalne ljubimce ipak nije sve idealno. Kao i svake godine zimski uvjeti ostavili su veliki trag na hrvatskim cestama, posebice onim županijskim i lokalnim. Naime, rupe na tim cestama ružna su svakodnevica, a vožnja po njima, posebice noću, kao da je borba za goli život. Jer, osim što vozači pokušavaju izbjegavati te rupe koje mogu napraviti popriličnu štetu na njihovim vozilima, te iste rupe često postaju uzrok prometnih nesreća budući da su vozači koncentriraniji na kakvoću kolnika nego na ostale sudionike prometa. Nažalost, velika količina rupa i oštećenja na županijskim i lokalnim cestama nisu tek od ove zime. Ta su oštećenja nastala i mnogo ranije no, ponajviše zbog nedostatka novca, nisu sva mogla biti sanirana. Jasno je kako onda danas izgledaju pojedine lokalne ceste u koje se već dulje vrijeme nije ulagalo.

Prednost prednjeg pogona svakako je lakša upravljivost za vozače laike, a njih je najviše. Kad dođe do klizanja automobila intuitivna je reakcija svakog vozača - puštanje gasa. Kod vozila s prednjim pogonom i samo ta reakcija će, u većini slučajeva, vratiti vozilo u putanju, dok stražnji pogon može zahtijevati dodatne radnje i precizne korekcije upravljačem - tvrdi naš najbolji reli vozač Juraj Šebalj.BMW je nedavno objavio rezultate istraživanja prema kojem 80 posto vozača njihove serije 1 misli da vozi automobil s prednjim pogonom (BMW ima stražnji pogon ili 4x4). BMW-u je to dobar znak da može ozbiljno razmišljati o uvođenju prvog modela s prednjim pogonom (što i planiraju u dogledno vrijeme) jer kupci mu to sigurno neće zamjeriti. Javnost, pak, zastupa dva stajališta - jedno je da velik postotak vozača, koji ne znaju koji su im pogonski kotači, govori da je svaštarenje proizvođača (ulazak u nove klase, žrtvovanje tradicije na račun profita itd.) izbrisalo nekad jasno vidljive razlike među proizvođačima, pa ih kupci trpaju u isti koš (u klasi u kojoj je BMW serije 1 prevladava prednji pogon, pa vozači automatski zaključuju da i serija 1 ima prednji pogon iako je BMW). Drugo stajalište, mnogo bliže istini, govori da su moderni sustavi aktivne sigurnosti (oni koji sprečavaju da dođe do nesreće) poput ABS-a ili ESC-a, doprinijeli da se mali broj vozača nađe u situaciji u kojoj može primijetiti da vozi automobil s prednjim ili stražnjim pogonom.

Kako bi pomogao u izboru najboljih guma za ljetnu sezonu 2010., njemački ADAC objavio je svoje tradicionalno testiranje u dvije dimenzije, 185/65 R15 i 225/45 R17. Kao i mnogo puta do sada, neki proizvođači guma kao da su zanemarili kišne uvjete i zbog toga su zaradili negativne ocjene. Zima se polako približava kraju i stiglo je vrijeme u kojem biste trebali početi razmišljati o promjeni obuće na svom limenom ljubimcu. Izbor je na tržištu poprilično širok, nudi se doslovno sve i svašta, od skupih guma premium proizvođača pa do onih jeftinijih sa solidnim ili prosječnim karakteristikama. Zbog velike ponude, dobro je biti upućen u kvalitetu gume kojoj ćete u sljedećem razdoblju ukazati povjerenje. Guma glavu čuva rekao je jednom neki mudrac i, priznajemo, bio u pravu.

Citroën C4, Fiat Bravo, Ford Focus i Hyundai i30 s osnovnim motorima i solidnim paketima opreme poprilično su povoljni. Njihove niske cijene dokaz su i stanja na tržištu, odnosno velikog pada prodaje novih automobila. Može se reći da odlični kompakti nisu nikada bili jeftiniji

U inženjerskim odjelima velikih automobilskih proizvođača rađaju se bezbrojne ideje, ali mnoge od njih pregazi vrijeme ili konkurencija. Tko bi mislio da će pumpa brizgaljka iz Volkswagenovih TDI motora ili legendarni BMW-ov SMG mjenjač bespovratno otići u povijest.Jedna od zanimljivijih metoda koju tvrtke koriste kako bi poboljšale svoje poslovanje i tržišne rezultate zove se benchmarking. Engleska riječ u doslovnom prijevodu ne govori mnogo o sadržaju spomenute metode, no njezina se filozofija temelji na proučavanju onog što i kako rade vodeće konkurentske tvrtke da bi sličnim obrascima i rješenjima unaprijedili vlastito poslovanje. Drugim riječima, gledamo što dobro radi konkurencija i u sličnom obliku nastojimo to primijeniti. U tom i leži zanimljivost ove metode jer ju većina nas prakticira u svakodnevnom životu, a da toga ponekad nismo niti svjesni. U autoindustriji je benchmarking toliko važan da veliki igrači ne čekaju da konkurencija profitira na tržištu od vlastite kreacije, već zahvaljujući industrijskoj špijunaži ravnopravno drže korak i istovremeno na tržište izbacuju slične proizvode.

Gotovo 76 milijuna USD bila bi vrijedna garaža u koju biste parkirali deset najskupljih oldtimera svih vremena. Sve su to odreda zvučna europska automobilska imena čija vrijednost ne podliježe utjecaju recesije. Što su stariji, to su skuplji!Dolar, euro, franak, dionice, zlato, nekretnine… Ne, ne i ne! Ferrari je novo mjerilo vrijednosti ako je vjerovati ljestvici top 10 najskupljih oldtimera svih vremena, prodanih na javnim aukcijama širom svijeta. Na toj ljestvici ih je čak četiri, a na jednom od njih bivši vlasnik je u samo pet godina držanja u garaži zaradio čak tri milijuna dolara!

Provodite li sate u automobilu i koristite li ga čak i za prijevoz do trgovine, udaljene pedesetak metara od vašeg stana, tada morate razmišljati o prometnim, ali i o zdravstvenim rizicima takvih postupaka. Pretilost, problemi s kralježnicom, visoki tlak, samo su neki od problema koje biste mogli osjetiti.Pitate li Alana B. (47) iz Zagreba je li vožnja opasna po zdravlje, on će vam reći - definitivno je jako opasna. Alan je uvjeren da mu je stradala kralježnica zbog desetogodišnjeg rada u taksi-službi: - Danas je dosta da pogledam neki teret i već me štrecne. Pogoršalo mi se u trećoj godini taksiranja. Previše sjedenja, pa kile, pa dođeš doma i samo se izvališ kao vreća. I onda jednog jutra padnu ti ključevi na pod, ti ih podigneš i ne možeš se više ispraviti.

Sveučilišna bolnica na ulasku u Zagreb, stadion u Maksimiru, Paromlin, kompleksi u Kuparima i Haludovu... Mnogo je u Hrvatskoj nedovršenih objekata koji vape za obnovom. Problem je što su u turistički najfrekventnijim područjima i teško ih je sakriti od očiju gostiju.Kad se u glavni grad Hrvatske, kojemu volimo tepati da je metropola, stiže autocestom iz smjera zapada, putnik namjernik proći će u kratkom periodu pokraj Sveučilišne bolnice, zatim bi mu pogled mogao zapeti na veliki, tamni hangar u naselju Špansko, trgovački centar Leclerc, a takozvanu zgradu Cimosa na Vrbanima ne može promašiti. Ono što je zajedničko tim spomenutim trima zgradama, koje nedvojbeno utječu na ukupan prvi dojam o Zagrebu, jest da su velike, nedovršene, nikada privedene nekoj svrsi, da takve godinama propadaju, zagađuju urbani krajolik i stoje tek kao podsjetnici na propale milijunske investicije. Kad se taj isti putnik uputi u centar Zagreba, i tu će naići na još primjera mrtvoga kapitala u prostoru, mada nešto drugačije etimologije – ne radi se o zgradama koje su nedovršene, nego o onima koje desetljećima nisu u funkciji, devastirane su vremenom i nebrigom, a mahom su na listama zaštićene industrijske baštine.

Jesmo li dosegnuli dno recesije? Pitanje koje si u posljednje vrijeme postavlja većina građana Hrvatske, nadajući se da, ako već ne ide nabolje, valjda neće biti još i mnogo gore. Sada si to pitanje počinju postavljati i oni slojevi društva koji su dosad bili imuni na sve financijske krize. Što je to luksuz? Na to će pitanje svatko od nas vjerojatno dati sasvim drugačiji odgovor, posebno u vremenima kada je u Hrvatskoj nezaposleno više od 300.000 ljudi. No, neke se stvari ne mijenjaju bez obzira na aktualnu ekonomsku situaciju: onaj pravi luksuz, na koji obično prvo pomislimo, većini ostaje nedostupan i u kriznim, ali i u onim razdobljima koja se za neko društvo smatraju bogatima. Nema tu greške: vile i komforni stanovi, superautomobili, najskuplje marke odjeće i obuće, večere u vrhunskim restoranima, jahte i putovanja oko svijeta, najfinija pića i cigare..., nesumnjivo su uvijek spadali u kategoriju luksuza i uvijek će tamo i pripadati.

Neke grane znanosti i sporta, vrhunski kuhari..., postoje zanimanja u Hrvatskoj u kojima nema razvijenog sustava brušenja talenata. Upornim pojedincima, a nerijetko i njihovim roditeljima, tada preostaje uložiti mnogo truda i napredovati korak po korak. Uspjesi Blanke Vlašić, fizičara Dejana Vinkovića i gastronomskog gurua Ivice Štrumla dokazuju da je sve moguće.Odnekud i na čuđenje sviju pojavio se anonimac iz pitoresknog Mrkoplja, došao je s puškom i skijama i zamalo pokorio svijet. Ne, nije riječ o Andriji Grguriću Dimnjačaru, stvarnoj osobi i liku iz goranske partizanske sage Kapelski kresovi već o biatloncu Jakovu Faku koji je najprije uzeo svjetsku broncu u Južnoj Koreji da bi na nedavnim Olimpijskim igrama u Vancouveru doskijao i dopucao također brončanu medalju. I uspjeh donedavno posve anonimnog Faka podsjeća na poznatu paradigmu proizvodnje šampiona zahvaljujući isključivo kućnoj radinosti daleko od nekih uhodanih kanala solidno organiziranih društava. U formuli je neizostavno nekoliko parametara a najvažniji su - talent, ogromna financijska ulaganja roditelja, neobaziranje na izostanak neke javne skrbi i neslomljivi vlastiti entuzijazam. U Hrvatskoj gotovo sve što vrijedi išlo je po toj špranci. Ivaniševići, Kostelići, Vlašići. Prije finala skoka uvis Svjetskog atletskog prvenstva 2007. u Japanu tata Joško piše kćeri Blanki: - Ako bi mi jednu želju bila dužna ispuniti puštena zlatna ribica i ako je ne bih mogao potrošiti na povratak ljudi stradalih na Kornatu, dao bih je danas tebi. Zaslužila si svaki miligram zlata te japanske medalje, ti koja si svakom svojom molekulom htjela do nje i svakoga dana postajala bolja ne pitajući za cijenu, nadilazeći sebe i svoje učitelje. Nisu važne moje kristalno besane osaške noći i nije važan tvoj stari, Indijanac odvijeka, kome su rekli da se ne može uzgojiti cvijet u pustinji, a ipak... Važna si ti i tvoje nasmiješeno lice u ovoj dalekoj zemlji. Koliko ljudi dočeka svoj san? Koliko ljudi se približi svom snu? Zašto bih to bio baš ja? Pola stoljeća slitih u jedan tren. Gore na rubu stadiona gdje pogled ne dopire i tišina odjekuje, na konju, s perom u kosi i kopljem u ruci, spokojan poput vječnosti Indijanac, a oko njega sjene spodoba u grču razjapljenih ustiju u svom mahnitom pokušaju da nas zaustave. Tvoj ples po strunjači kao objava da nade još ima, da se može sve... Plivaj ribice, plivaj

Zaraditi mnogo novca u inozemstvu i vratiti se u domovinu. Ideja je odlična, naši sugovornici ne žale za tom odlukom, ali kažu da bi bili kudikamo uspješniji da je naša administracija brža. U potrazi za obećanom zemljom, mnogi su Hrvati zakoračili izvan granica Lijepe Naše. Većina je u tom inozemstvu ponešto i zaradila, no, mali broj njih se vratio i investirao ušteđevinu u domaće projekte. Koji je razlog što hladan poslovni razum zasad još uvijek nadjačava vruće srce željno rodne grude, pokušali smo doznati u razgovoru s dva povratnika u Hrvatsku. Željko Serdarušić (40) rođeni je Bjelovarčanin, koji se nakon završene srednje škole, a početkom Domovinskog rata, našao u postrojbama specijalne policije (1991.). Ubrzo se oženio sugrađankom koja je već živjela u Njemačkoj, te se preselio u Augsburg, gdje je proveo punih 16 godina (1992.-2008.). Po dolasku u Njemačku, preko jednog hrvatskog iseljenika, sasvim slučajno pronašao je posao u građevinskoj tvrtki koja se bavila uređivanjem vrtova i posjeda, i tako je krenula ova zanimljiva priča. - Na novom radnom mjestu bavio sam se okućnicama i svime onime što se vidi oko kuće. Budući da sam u Bjelovaru završio matematičko-informatičku srednju školu, očito je da o novome poslu nisam imao nikakvog iskustva, ali mislim da sam se, nakon kraće prilagodbe, dobro snašao u stranome svijetu. U tih prvih osam godina naš je sugovornik stalno gledao oko sebe, upijao različita znanja… - Učio sam zanat od doista vrhunskih ljudi i stručnjaka, Nijemaca, koji su prema meni, to moram naglasiti, cijelo vrijeme bili maksimalno korektni. Kod istog poslodavca Serdarušić je bio zaposlen sve do 2000. godine, kada je s kolegom s posla, inače Nijemcem, otvorio vlastiti obrt.

U istarskom selu Kringa u 17. stoljeću živio je Jure Grando, koji je prema pričama i legendama toga kraja imao osobine vampira. Iako bi se moglo raspravljati o vjerodostojnosti njegovih nadnaravnih sposobnosti, njegovo je ime zabilježeno u mnogim književnim djelima poznatih autora i izaziva interes sve brojnije publike.Iz modernog rakursa mit o Draculi čini se poput jedne od onih konzumerističkih bajki. Na romanu Brama Stokera mnogi su prepoznali izvor goleme zarade, pa je neumrli krvopija često bio inspiracija filmašima. Od Toma Cruisea, Klausa Kinskog do Garyja Oldmana europska i hollywoodska glumačka krema aspirirala je tom izmaštanom liku s bljedunjavim tenom, neobičnim hranidbenim navikama i lažnim očnjacima. A gdje su tek i svi oni Bele Lugosiji ovoga svijeta koji su vampira pretvorili u camp junaka s lošim rumunjskim naglaskom i karikaturalnom mimikom, koju je sposoban reproducirati i prvak srednjoškolske kazališne sekcije. Stokerov Dracula, slobodno utemeljen na okrutnom vlaškom vitezu Vladu Tepešu, postao je inspiracija umjetnicima i kvaritelj snova tisuća adolescenata. A Hrvatska, Istra i Kringa, ako ništa drugo, barem imaju vampira koji je dio narodnih legendi i prema svim materijalnim dokazima bio je autentična ličnost (o njegovim nadnaravnim sposobnostima dalo bi se raspravljati). Nije on brutalni srednjovjekovni vojskovođa kojemu su silom u stomatološkoj radionici, oprostite za Stokerovim pisaćim stolom, montirali dugačke i oštre očnjake, nego je on naš prznica i pustinjak s nesvakidašnjim životopisom.

Salata od hobotnice postala je opće mjesto u mnogim jelovnicima.  Njezina priprema zahtijeva mnogo pažnje, jer treba paziti da  hobotnica nakon kuhanja ne ostane tvrda, ali i na mnoge druge  detalje koje njezin okus čine boljim

U glavi imam neke slike koje vežem uz našu glazbu.  Mislim da je to Amerika koja je nekada postojala. Svi  smo podložni nekim utjecajima, ali isto tako, svatko vrti  neki svoj film u glavi. Dobra stvar kod instrumentalne  glazbe je što ljude ne gnjavi tekstualnim razmišljanjima  autora. Mislim da je zanimljivo ono što nije izrečeno, kao  u Lynchovim filmovima

Vožnja bez vozačke dozvole mnogima se čini kao izraz buntovništva ili potrebe. No, ne zaboravite, ona vam nije oduzeta iz čista mira i svaka vožnja bez tog dragocjenog papirića mogla bi se pokazati iznimno štetnom.

U redakciji Revije HAK Nissan Note je već više od osam mjeseci. S njim smo obišli cijelu Hrvatsku, a bilo ga je i u inozemstvu. No, važnije od njegovog itinerera su radne osobine i kvaliteta Nissanova malog monovolumena. S njim smo prošli i drugi servis i nakon više od četrdeset tisuća kilometara još uvijek ne znamo za probleme. Slijedi završna faza.